Bavim se poslom urara već 40 godina i ono što vidim jest da danas ima ljudi, ali rijetko, koji žele skup sat, Omegu od 1700 do 2000 eura. U posljednjih 10-15 godina, pojavilo se puno jeftinijih, kvarcnih satova. Tržište su preplavili muški i ženski satovi raznih modnih brendova, a kvaliteta im je vrlo upitna.
Čovjek želi imati lijep sat na ruci, da mu se slaže u remen, uz odijelo, da ga ima za neku svečanost, i to sa sljedećim karakteristikama: da je dijametar sata oko 45-46 mm, ili 50 mm, a unutra je neki mali Miyota mehanizam. Danas ima mnogo takvih satova jer su muški i ženski satovi postali modni dodatak. Ranije je čovjek imao jedan sat, nosio ga 30 god, i čuvao ga. Ako mu slučajno padne, on dođe sav isprepadan u moju radionicu, joj majstore, ispao mi je sat, ili udario sam ga. Tad nije bilo problema jer smo imali tih rezervnih dijelova, održavali smo ih. Danas jedna četveročlana obitelj možda ima i od 8-12 satova, gdje ti neki muški i ženski satovi samo stoje po kutijama, neki se nose.
Volim svoj urarski posao jer su mi muški i ženski satovi strast, ne samo posao. Nekad sam bio u fazi učenja i otac mi je bio majstor, ja sam bio u pozadini, radio sam za plaću i doprinose. To je staro zanatsko pravilo, sin je kod oca na zanatu, ali je to isto kao da je bilo tko drugi tu na zanatu. Od npr. 100 kuna, 40 kuna (ili 40%) je bilo moje, i od toga sam plaćao poreze i doprinose. Tad mi je to bilo dovoljno jer sam bio mlad, a tako se trudim da odgojim i svog sina. Tad nisam imao pretjeran uvid u poslovanje i prihode. Danas su ti prihodi u redu, ne žalim se. Da je veća platežna moć kod nas, bilo bi svakako bolje jer bi se muški i ženski satovi još bolje prodavali. Sad radimo, usavršavamo se, pokušavam da unesem novine kako u zanatski tako i u prodajni dio posla.…